Preloader Image

Zašto nam treba pandemija da skupimo hrabrost?

Bila je 2018. godina, onaj tjedan između Božića i Nove godine kada uglavnom spavaš, jedeš, družiš se i svaki dan izgleda kao subota. Sjedila sam okružena božićnim lampicama i razmišljala kako su moji Facebook statusi prerasli tu platformu, kako nezgrapno izgledaju i kako bi bilo divno sve te misli prebaciti na nešto trajnije i u oblik koji će koristiti drugim mladim ljudima. Naime, već nekoliko godina volim svoje misli, ideje i komentare prenositi u obliku podužih tekstova koje zatim objavljujem na svojem privatnom Facebook računu. S vremenom, podosta je ljudi te moje misli počelo pratiti, komentirati i dijeliti.

U tom bezvremenskom tjednu, pala mi je na pamet ideja da bi bilo zanimljivo napraviti web stranicu koja bi mladima pomogla da postanu proaktivniji u svojoj zajednici i to tako da mogu pročitati zanimljive priče o ljudima oko sebe, korisne savjete o osobnom i profesionalnom razvoju, ali i osvrte na aktualnosti kroz perspektivu osobe slične njima – nekog mladog tko se pokušava snaći u odrastanju i izbalansirati milijun malih aspekata vlastitog života.

Od 2014. godine intenzivno se bavim mladima i radom s mladima na nacionalnoj i međunarodnoj razini, te mi je jedna od najvećih strasti osnažiti druge mlade da budu sigurni u svoje kvalitete, neustrašivi i prodorni te bez straha koračaju prema onome što su si sami zacrtali. Naravno, srce mi je odmah zatitralo čim sam shvatila da bi nam svima ovakva platforma mogla pomoći, osnažiti naše kapacitete i stvoriti jednu zajednicu koja nam, po mom mišljenju, nedostaje. Pet minuta poslije, registrirana je domena i zakupljen hosting za proaktiviraj.me.

Leptirići u trbuhu i uzbuđenje nisu jedino što je prosječnom milenijalcu potrebno da nešto započne.

Možda sam svjesna kvaliteta svih oko sebe, no oko vlastitog samopouzdanja još uvijek imam par desetljeća posla.

Hoće li ovo uopće netko čitati? Hoće li me netko popljuvati? Tko sam ja uopće da ovakvo nešto pokrenem? Zašto mislim da sam kompetentna?

Odlučila sam da, prije nego što izađem u javnost s bilo čim, trebam imati barem 20 lektoriranih, više puta pregledanih i usavršenih tekstova. Dizajn stranice treba biti jednako savršen, kao i komunikacijski plan za društvene mreže koji će biti unaprijed pripremljen za nekoliko mjeseci. To je jedini način za kvalitetan start i prevenciju svih potencijalnih rizika. Kao programski inženjer u nastajanju i okorjeli ziheraš, bilo kakav drugi pristup budi blagu anksioznost. A tako kažu i na svim online tečajevima za stvaranje sadržaja i digitalni marketing. Oni valjda znaju, zar ne?

Godina je 2020., svijetom hara pandemija COVID-19 uzrokovana koronavirusom i prolazi moj 25. dan u karanteni, a u međuvremenu ništa od gore isplaniranog nije dovedeno do savršenstva. Više od ljutnje zbog bačenog novca na godinu dana troškova za stranicu koju nisam upogonila, bila sam ljuta na samu sebe jer nisam sposobna provesti ideju u djelo. Posljednjih dana sam razrađivala detaljni plan kojeg ću se držati narednih nekoliko tjedana. Ako neću sad, u situaciji u kojoj se naša generacija nalazi vjerojatno jednom u životu, neću nikad. Sve će biti gotovo i savršeno isplanirano taman pred kraj svibnja. Sounds good.

Danas sam se probudila i iz dosade otvorila WordPress editor da vidim što ima. Desetak sati rada kasnije, bez ikakvog plana, impulzivno odlučujem lansirati stranicu.

Nisam novinar niti bloger, a jedino iskustvo pisanja koje imam zasnovano je na (pre)dugačkim Facebook statusima i recenzirano od mojih Facebook prijatelja, no ovo je nešto što mi daje neku čudnu toplinu i imam osjećaj da bi moglo biti dobro. Više o meni moći ćete saznati u nekim drugim objavama, a nadam se kako ćete kroz moje iskustvo pronaći inspiraciju za vlastite inicijative.

Intervjui s mladim ljudima raznih interesa i zanimljivih osobnosti, savjeti vezani uz sudjelovanje u projektima, karijerni razvoj, aktivizam, pokretanje i vođenje vlastitih inicijativa, iskustva u borbi protiv korupcije, osobni razvoj i odrastanje.

To je ono što vas čeka, uz moje osobne osvrte na sve što se događa oko nas. A možda i ne. Trenutno ne znam, ali znam da mi je žao što sam čekala pandemiju da skupim hrabrost i da se nadam da mi neće trebati još nekoliko njih da se opametim. Polijećemo!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top