Preloader Image

BARBARA GRGIĆ: Beli Zagreb Grad je projekt veći od mene same

Barbara je jedna od onih osoba koje upoznate na događaju punom nepoznatih ljudi i odmah vam bude lakše jer ste našli barem nekog s kim ćete se smijati i pričati kao da se znate od vrtića. Osim izuzetne energije koju donosi sa sobom, Barbara se već sad može pohvaliti vrijednostima bogatim projektima i uspjesima, od kojih je jedan od najistaknutijih projekt Beli Zagreb Grad. Upravo zbog toga ne mogu zamisliti bolju osobu za započeti dijeljenje priča mladih ljudi.

Kako to obično biva, godinama se poznajemo i pratimo u online svijetu, a tek smo se naknadno uživo upoznale. Pravi si primjer osobe čiji je dinamičan život izuzetno teško popratiti – tu su razni projekti, konferencije, poslovi, inicijative. Kako bi ukratko opisala neki svoj put u posljednje 3-4 godine i čime se sve baviš?

Sve je počelo 2015. godine kad sam se doselila u Zagreb na studij kroatologije i latinskog jezika.  Oduvijek sam voljela pisati pa sam se veoma brzo pridružila portalu Studentski.hr kao lektor, novinar, a zatim i Community Manager. Vještine koje sam tamo stekla pomogle su mi da nađem svoj prvi posao.

Radila sam kao Community Manager u Netokraciji, vodećem nezavisnom regionalnom magazinu za sve koji žive za, na i od Interneta – posvećenom digitalnom poslovanju, marketingu i kulturi. Imala sam čast raditi s Ivanom Brezakom Brkanom, Mijom Biberović, ali i ostalim Netokratima od kojih sam puno toga naučila i to će mi iskustvo ostati u veoma lijepom sjećanju. Kako to obično biva u životu, dogodi se trenutak u kojem jednostavno moraš krenuti dalje – samostalno.

Paralelno s dolaskom u Zagreb i mojim volonterskim i radnim iskustvom, rodio se i odrastao Beli Zagreb Grad, projekt koji na današnji dan broji oko 20.000 ljudi na Facebooku i Instagramu. Spontano se dogodio i odrastao, a tek sam ga nakon tri godine odlučila planirano proširiti. Naime, nakon što sam tri godine na Instagramu i Facebooku objavljivala kratke priče iz kulturno-političkog života grada Zagreba i istovremeno pokušala skupiti hrabrost za korak dalje – dogodio se povijesni trenutak u kojem su sve moje sumnje najednom nestale, strahovi umrli, a slika je bila sasvim jasna.

Veliki potres koji se dogodio prije mjesec dana u Zagrebu bio je okidač. Strah koji sam osjećala za vlastiti život izbrisao je sve strahove koje sam do tada imala. Znala sam da nemam dovoljno iskustva za pokretanje jednog portala, niti vještina koje će mi pomoći kad zaglibim u tehničkim poteškoćama, ali želja koju sam imala i morlačka krv (kako to voli reći naš pjesnik Stjepan Bajić), jednostavno je ključala u meni i morala sam to napraviti, kako bi se reklo u mom kraju – orilo gorilo. Samo nekoliko dana nakon pokretanja, shvatila sam da mi je to najbolja impulzivna odluka koju sam ikada donijela.

Upravo je Beli Zagreb Grad jedna od tvojih najistaknutijih inicijativa, koja je prvo zaživjela na Instagramu, a zatim odnedavno i u obliku portala. O čemu se tu radi i koliko je zapravo kompleksno osmisliti kreativan način na koji ćeš povijest približiti mlađim generacijama?

Beli Zagreb Grad je 2017. bio zamišljen kao mjesto koje će, na digitalan način, pričati priče o zagrebačkoj povijesti – o velikanima književnosti, likovne i glazbene umjetnosti.

Danas, tri godine nakon, radi to isto – ali uz dodatak pričanja priča o velikanima iz sadašnjosti – književnika, likovnih i glazbenih umjetnika i svima onima koji svojim radom doprinose zagrebačkoj i hrvatskoj kulturnoj baštini. Zajedno stvaramo jednu novu, digitalnu povijest grada Zagreba.

Kako je sve započelo na Instagramu, u samom startu su mi najveći postotak činili čitatelji u dobi od 18 do 35 godina. Postepeno, razvijanjem na Facebooku i otvaranjem portala, dob se malo povećala, ali Beli Zagreb Grad i dalje prate i mladi i oni malo stariji.

Beli Zagreb Grad
Foto: Privatna arhiva

Zanimljivo je istaknuti i kako si portal pokrenula upravo sada, u doba karantene i pandemije. Koji je bio razlog za to i koje su ti sve misli prolazile kroz glavu kada si se pripremala pritisnuti onaj finalni “Publish”?

Što može biti strašnije od padanja zidova na tvoju kičmu? Ništa. Pokušala sam što realnije sagledati situaciju (i sama se sebi divim koliko sam zapravo pribrana bila razmišljati na taj način u tom kaosu) – svijetu je potreban projekt poput mog. Potreban je Zagrebu, hrvatskoj kulturi. Hrvatskim umjetnicima koji u drugim medijima ne zauzimaju toliko veliki prostor koji su zaslužili imati. Dosta je žutila, tračeva, uveličavanja, davanja medijskog prostora onima zbog kojih ova zemlja može samo nazadovati.

Panem et circenses, odnosno, kruha i igara izraz je iz satirične pjesme rimskog pjesnika Juvenala s početka 2. stoljeća u kojoj se on žali na apatiju građana Rima, koji su zahvaljujući podjeli besplatnog kruha i povećanjem zanimanja za gladijatorske igre i druge javne spektakle, izgubili svaki interes za politiku i brigu o javnim stvarima. Javna stvar. Res publica. Republika. Republika Hrvatska.

Unazad pet godina, na izjavu da studiram latinski jezik, mnogi bi ostali začuđeni, čak bi i zavrnuli očima. No, latinski jezik i rimska književnost te puno toga nauče. O sebi, o društvu. Vremena se mijenjaju, ali običaji baš i ne. Mudrome dosta.

Vrijeme je da se stvari preokrenu. Vrijeme je da se ponovno probudi duh renesansnog čovjeka u svima nama. Globalna pandemija bila nam je pravi dokaz kako treba usporiti, vratiti se istinskim vrijednostima – jer, tko od nas ne krati ovo vrijeme dobrom knjigom, filmom, glazbenim albumom ili pak paleti boja. Treba se vratiti umjetnosti i stvaranju, ne samo kao hobiju, nego kao stilu života.

Imam osjećaj kao da je na nama mladima sve veći pritisak da puno radimo, stalno postižemo sve veće i veće uspjehe, a društvene mreže vrve od hiperproduktivnih ljudi koji u svakom trenutku sve više napreduju. Osjećaš li taj pritisak i kako se nosiš s njim? Jesi li kada doživjela burnout ili bila blizu njega?

Naravno, burnout sam osjetila svaki put kad sam radila posao koji nisam voljela. I mislim da to poprilično sumira sve što bi se moglo reći o toj temi. Kada radiš posao koji voliš, on više nije posao. On je apsolutno i jedino zadovoljstvo koje postoji. Kao što je meni Beli Zagreb Grad. Koliko god obveza u danu imala, naći ću nekoliko sati i izbaciti minimalno jedan članak, dogovoriti minimalno jednu suradnju ili objaviti minimalno jednu kratku priču na društvenim mrežama.

Minimum je nekad dobra stvar – tjera te da budeš discipliniran, a kod svakog content creatora disciplina je najbitnija stvar. Sadržaj nikad neće biti savršen – tekst, slike, video, glazba. Ali mora biti stvoren. Ništa u mom radu nije savršeno, ali nije niti u bilo čijem drugom. Niti će ikada biti. Savršenstvo ne postoji, a svi se toliko trudimo doseći ga. Zato i dolazi do burnouta.

Disciplina se s vremenom pretvori u motivaciju, ali motivaciju je jako teško pretvoriti u disciplinu. Tako da, za sve one koji traže tu motivaciju ili inspiraciju za svoj rad, reći ću – nemojte. Radije budite disciplinirani.

Naš veliki pjesnik, Željko Krznarić rekao mi je da nikad ne bi napisao niti jednu od svojih 500 pjesama da je čekao da nađe inspiraciju. Ta je rečenica u zadnjih mjesec dana i preko 40 članaka koje sam napisala, najviše zazujala u mojim ušima.

Barbara Grgić
Foto: Privatna arhiva

Otkad te poznajem, zračiš nevjerojatnom pozitivom i dobrotom. Ponekad je to vrlo teško postići, pogotovo u ovim vremenima. Što ti u takvim trenucima pomaže, gdje nalaziš motivaciju da ne odustaješ i da zadržiš taj vedar duh?

Osjećam veliku dužnost prema svom društvu i prema svojoj zemlji. Osjećam se potrebno i to mi je jedini osjećaj koji me motivira da nastavim dalje. Ljudi koji su krenuli na Camino de Santiago često kažu da ih je Put jednostavno zvao i oni su morali poći. Tako mi je i samoj. Beli Zagreb Grad me zvao i ja sam morala poći. Osjećala sam takvu potrebu pisati o svim onim ljudima koji obogaćuju našu kulturnu baštinu. Baština. Riječ koja tako čarobno i moćno zvuči. Nešto što će ostati onima iza nas. A ako ne mislimo ostavljati nešto dobro i vrijedno našim budućim naraštajima, bolje nam je da ne radimo ništa i budemo ništa.

Vedar duh zadržavam tako da zažmirim na sivilo i u svakom danu pronađem nešto pozitivno. Otkako sam pokrenula portal, srce mi se bezbroj put smekšalo i umalo sam zaplakala od radosti. Donosim samo neke od poruka.

Ovo je tako plemenit čin. Ne mogu vjerovati da to sve radite i to još sami.

Pozitivna ste vijest u ovom crnilu koje nas okružuje.

Telefon mi ne prestaje zvoniti cijeli dan, svi su tako sretni zbog priče. Dobivam poruke sa svih strana, čak i od prijatelja s Erasmusa.

Hvala ti što si mi se uopće javila. Ne susreću se entuzijasti svaki dan!

Misliš li da su mladi generalno aktivni u društvu ili im je ipak potrebna dodatna pomoć i dodatna motivacija?

Ima onih koji su aktivni, imaju super projekte, a ne predstavljaju se i ne govore o njima.

I to mi smeta – ako imaš super projekt, koji će ovom društvu koristiti i pomoći da zemlja krene nabolje – deri se. Viči. Vrišti.

Ako s naslovnica vrište izjave iz nekog reality showa, ona može vrištati i nešto korisno i pametno. Dosta politike kruha i igara. Dajmo ljudima kruha i znanja!

U svemu što radiš, što bi ti pomoglo da budeš još aktivnija i da ti bude lakše doprinositi zajednici u kojoj se nalaziš? Da imaš tu priliku, što bi zatražila od svoje okoline, suradnika, ali i donosioca odluka?

Zatražila bih da prestanu zvati ludima i nadobudnima sve one koji žele promijeniti ovo društvo. Oni nisu ludi i nadobudni, oni su prijeko potrebni. Nikad neću zaboraviti trenutak 2017. kada sam tek pokrenula Beli Zagreb Grad. Dečko iz mog rodnog grada rekao mi je da time nikad ništa neću postići. Vjerujem da će se sigurno pronaći. Prvo ti se smiju, a onda su tvoji najveći obožavatelji.

Mnoge zanima kako uopće započeti s nečime što odskače od klasične rutine balansiranja škole/fakulteta, posla te redovnih aktivnosti i obaveza. Možeš li s nama podijeliti kada i kako si započela svoje javno djelovanje i koji su bili tvoji prvi uspjesi? Kako si se uopće odvažila za pokretanje vlastitih inicijativa? Jesi li prvo učila i skupljala vještine ili si se odmah “bacila u vatru”?

Mislim da sam ti ovo odgovorila u 1. pitanju. 😊 Samo bih nadodala – prvo se baciš u vodu, a onda naučiš plivati u njoj.

Shvaćaju li nas starije generacije ozbiljno i prihvaćaju li naše ideje? Koliko je teško izraziti nove i kreativne ideje u okolini koja je naučena na desetljeća ustaljenih procesa?

(Ovdje bih govorila samo o svom iskustvu jer ne želim generalizirati)

Apsolutno prihvaćaju. Baš sam jučer dobila komentar kako je jedan članak proslijeđen starijem i iskusnom novinaru koji nije mogao vjerovati da sve ovo radim sama. Mislim da te ništa ne može poljuljati u tvom planu ako si ti 100% siguran u njega. Niti ustaljeni mehanizmi tradicije i navika. Niti nametnuti obrasci modernog društva kako nešto treba izgledati. Kad znaš da radiš ispravnu stvar i kad je to veće i od tebe samog, ne postoji apsolutna prepreka na putu. Jer, Beli Zagreb Grad je projekt veći od mene same.

Uopće se ne radi o meni. Radi se o onome što će nakon nas ostati pokoljenjima kao dokaz vremena u kojem su izrasla broja vrijedna djela. Istovremeno, radi se o dokazu vremena koje ne zaboravlja niti sve što su nam oni kojih više nema jednom ostavili.

Ne zaboravljamo jednog Ujevića, Sakcinskog, Krležu, Meštrovića, Dedića, Zagorku, Šenou i brojne druge umjetnike i junake svoga vremena.

Za kraj bih te zamolila da s nama podijeliš svojih top 5 najdražih knjiga/članaka/blogova/podcastova ili bilo kakvih drugih sadržaja koji te motiviraju, inspiriraju, za koje smatraš da su poučni, ili možda koji su te potaknuli da nešto pokreneš.

Zapravo, dopusti mi da predstavim pet fenomenalnih projekata koje svakodnevno pratim na društvenim mrežama.

Srijedama s Majom K, Putni kofer, Lice grada, Prvi red fotelja, Tea Time.

Neću pisati o njima jer će uskoro doći vrijeme kad ih se više neće trebati niti predstavljati. Samo ću vam reći da imam sreću što živim u doba spomenutih mladih ljudi jer su upravo oni jedni od onih o kojima će pričati generacije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top