Preloader Image

JOSHUA CIRJAK: Od suradnje s Chainsmokersima do vlastitog brenda

Joshua Cirjak iznimna je osoba koju poznajem i pratim već nekoliko godina. Rođen u Kanadi, vratio se u Hrvatsku i još u srednjoj školi odlučio – započeti ostvarivati svoje snove. Njegova strast za snimanjem dovela ga je do suradnji s najpoznatijim izvođačima u svijetu, a uskoro lansira i vlastiti brend. Njegova vrlo inspirativna i sadržajna priča ne zaslužuje kratki format. Zbog toga, u ovom i sljedećem tekstu imaš priliku saznati kako je sve počelo, na koje je prepreke Joshua nailazio i koje su neke od najluđih anegdota koje je po putu doživio.

Sjećam se kada sam otkrila tvoj rad u 2016. i nisam mogla vjerovati koliko si talentiran za nekog tko je tada imao samo 17 godina. Sada imaš 21 i toliko se toga dogodilo u posljednjih nekoliko godina. Počnimo od samih početaka – kao da odrastanje u dvije države, Kanadi i Hrvatskoj, nije bilo dovoljno teško, započeo si svoje ludo putovanje u svijetu fotografije i videografije. Kakvo je bilo tvoje odrastanje i kako si razvio tu strast?

Da započnemo s činjenicama koje većina ljudi zna, rođen sam u Vancouveru u Kanadi, a preselio sam se u Hrvatsku s obitelji dok sam imao 12 godina. Preseljenje u Hrvatsku u toj dobi zbilja je utjecalo na moj život i mene kao osobu. Bio je to tmuran period mog života jer sam iza sebe morao ostaviti sva prijateljstva, započeti novi životni stil, naučiti novi jezik itd. Moji su nam roditelji rekli za preseljenje godinu unaprijed i sjećam se da je preseljenje u Hrvatsku došlo jako brzo. Nisam uspio pozdraviti se sa svim prijateljima, uživati u svojoj najdražoj hrani zadnji put itd… Sve je izgledalo kao noćna mora.

Prvu godinu u Hrvatskoj proveli smo u malom gradu – Novoj Gradiški. Nakon te prve godine, preselili smo se u Zadar, gdje moja obitelj trenutno gradi kuću. Jedan način na koji me preseljenje u Hrvatsku oblikovalo kao osobu jest taj da sam postao sentimentalan. Bilo me strah izgubiti sjećanja.

Bojao sam se da će trenuci samo izblijediti, bez da uopće i primijetim. Nisam htio uzimati posebne trenutke zdravo za gotovo. To je jedan od velikih razloga zbog kojeg sam ušao u svijet fotografije i videografije – dobio sam priliku uhvatiti te trenutke i imati mogućnost da ih uvijek ponovno proživljavam.

Prvi puta sam uzeo kameru u ruke prije preseljenja u Hrvatsku, kako bih snimao videozapise zajedno s svojim prijateljima i sačuvao to kao uspomenu. Kada sam navršio 13 godina, moja majka, koja je fotografkinja, poklonila mi je svoju staru kameru kako bih mogao eksperimentirati s njom. Započeo sam snimati videe i stavljati ih na YouTube. Ostajao bih budan noćima tijekom radnih dana kada je trajala škola, gledajući YouTube tutoriale vezane uz uređivanje videa i kreiranje YouTube kanal, te kako bih generalno skupio inspiraciju. Mislim da su te noći one koje su me oblikovale u videografa/fotografa kakav sam danas.

Foto: Privatna arhiva

Počeo sam sve više sadržaja stavljati na YouTube i primijetio da je kanal počeo dobivati sve veću trakciju. Razni portali i magazini su htjeli pisati o meni, zvali su me na radio postaje, a televizije su me htjele ugostiti u svojim emisijama. Nisam bio siguran što je toliko interesantno kod mene, ali mislim da je razlog bio taj što sam se preselio iz velike države poput Kanade u manju državu kao što je Hrvatska.

Rad na vlastitim snovima često dolazi uz visoku cijenu – ta je cijena, u slučaju mnogih mladih ljudi, često propuštanje stereotipnih „ludih i bezbrižnih“ iskustava kako bi imali dovoljno vremena da radimo na onome u što vjerujemo. Tko je tvoj „support system“, jesi li se ikada osjećao da propuštaš život koji su tvoji vršnjaci živjeli i postoje li neki trenuci u kojima si imao osjećaj da bi tvoj život bio lakši da se ne baviš onime čime se baviš?

Jako mi se sviđa ovo pitanje zato što mi se to KONSTANTNO vrti po glavi. Ponekad se pitam je li to što činim normalno? Kao, možda je to razlog zašto nemam curu, hahaha! Možda je to razlog zbog kojeg nemam puno prijatelja! Osjećam se kao da se konstantno trudim i pokušavam biti produktivan, pa nisam imao vremena živjeti „normalan tinejdžerski život“. Tip sam osobe koja OBOŽAVA raditi stvari sad i odmah, kako bi sutra bilo jednostavnije. Samo da razjasnim – kroz 4 godine koje sam proveo u Vancouveru na fakultetu, mislim da niti jednom nisam izašao u klub s prijateljima. Vani sam svaki vikend, ali obično sam u klubu i snimam event ili nešto drugo. Takav sam da bih radije doma radio na nekom projektu nego izašao van na tulum. Ipak, vjerujem da mora postojati ravnoteža.

Budući da imam dva doma, Kanadu i Hrvatsku, uvijek vidim Kanadu kao mjesto gdje ulažem trud i radim kako bih u Hrvatskoj mogao uživati i živjeti „ludo i bezbrižno“. Također, tip sam osobe koja će učiniti sve da stvori sjećanja i priče koje ću jednog dana pričati svojoj djeci za stolom tijekom večere. Kad čujem tatine priče iz djetinjstva, često se zapitam što ću pričati svojoj djeci kad budem stariji. Zbog toga je u mom životu bilo puno trenutaka gdje sam rekao – napravit ću to, kud puklo da puklo.

Vezano uz to jesam li se ikad osjećao kao da bi moj život bio lakši da se ne bavim ovime što trenutno radim – rekao bih da ne.

Stvarno volim ono što radim, iako zahtjeva puno uloženog truda i rada. Ne volim svoj posao nazivati videografijom ili fotografijom, radije ga zovem „hvatanjem sjećanja“.

Ljudi često samo vide finalni uradak onoga što napravim, ali uh, kad bi barem znali koliko rada uložim u svaki projekt. To nikada nije „samo video“.

Prvo, moram pronaći nekog s kim bih želio raditi, zatim slijedi pitchiranje, ugovori, pa moodboardovi, traženje drugih videa za inspiraciju, ranojutarnja snimanja, besane noći, penjanja na vrhove planina, izlasci i zalasci sunca, sastanci, editiranje, revizije… lista nema kraja. Ono što svi vide kao video, ja vidim kao sve što se događalo iza scene kadrova koje vidite.

The Chainsmokers, Don Diablo, Cheat Codes, Marshmello i Will Smith samo su neka od mnogih velikih imena s kojima si imao priliku raditi. Kako su izgledali tvoji prvi angažmani?

Sve je počelo na jednoj krizmi prijatelja moje obitelji u Zagrebu. Tada sam imao 16 godina. Imao sam priliku upoznati jednog od event organizatora festivala Ultra Europe – Joea Basica. On je također bio na proslavi jer je obiteljski prijatelj. Razgovarali smo s njim i on nam je ispričao sve o tome kako je organizirati događaj kao što je Ultra. Gledao sam ga s divljenjem i razmišljao – wow, kada bih bar mogao snimati takvo nešto! Njegova djeca pratila su moj YouTube kanal i sviđao im se sadržaj koji sam stvarao. Pokazali su svojem tati moje uratke i on je znao da sam videograf. Rekao mi je da mu pošaljem e-mail ako ću ikada biti zainteresiran za snimanje Ultre. Šesnaestogodišnji Josh je poludio i osjećao se kao da mu je ostvaren san. Godinu dana kasnije, poslao sam mu e-mail – i ostalo je povijest.

Imati 17 godina i snimati jedan od najvećih festivala na svijetu je neopisivo. Biti iza scene s izvođačima čije sam YouTube videe gledao do kasno u noć, raditi s videografima čije sam tutoriale također gledao – to je bilo stvarno ludo iskustvo za mene. Još uvijek se sjećam prvog izlaska na pozornicu.

Snimanje prvog nastupa – Martin Garrix na Ultra Europe (Foto: Privatna arhiva)

Doći na pozornicu Ultre je zeznuto, bez obzira na to imaš li propusnicu ili ne. Što večer više odmiče, tada veći izvođači nastupaju i teže je doći na pozornicu. Moraš biti jedan od usko odabranih kako bi uopće dobio dozvolu. Ja sam bio jedan od snimatelja kojima je to bilo dopušteno. Radi se o iznimno napetom okruženju jer svi pokušavaju dobiti što bolji kadar, bez da su previše vidljivi na samoj pozornici. Jedan krivi pokret i stage manager te može izbaciti.

Imati 17 godina i biti okružen s fotografima/videografima koji imaju puno više godina iskustva učinilo me zbilja ponosnim. Sjećam se tog prvog odlaska na pozornicu i penjanja po stepenicama do dijela gdje je Martin Garrix DJ-ao, te pogleda na publiku koja broji 50 000+ ljudi – i gleda u tebe. Točno u tom trenutku sam shvatio da je to nešto što želim raditi ostatak života.

Nakon tog iskustva na Ultri, prilike su stizale same od sebe. Imati takvo iskustvo u vlastitom portfoliju otvorilo je vrata doslovno svakom poslu koji sam htio. Kad sam se vratio u Vancouver na faks, dobio sam posao u klubu kako bih snimao tzv. „recap videos“ svakog vikenda. Radio sam s izvođačima kao što su Tiësto, Don Diablo, Sean Kingston, Nelly, Alesso – čak sam ponovno radio s Martinom Garrixom!

Prilike koje sam dobivao nisu bile servirane na pladnju. Sve se to dogodilo tijekom dužeg vremenskog perioda i uključivalo je gradnju stvarnih odnosa. Jedan primjer toga bila je suradnja s Cheat Codes. Upoznao sam ih u ljeti 2019. na Ultri i proveo par dana s njima u Splitu, na Braču i Hvaru, kako bih snimio behind-the-scenes video za Ultru. Proveo sam s njima neko vrijeme i bolje ih upoznao. Godinu dana kasnije, vidio sam da su izbacili novu pjesmu i pitao ih trebaju li video – odgovorili su potvrdno, pa smo zajedno radili na videu. Video im se sviđao i pozvali su me da snimim još jedan njihov nastup. Dajem ovaj primjer kako bih pokazao da je sve u izgradnji stvarnih odnosa i radu (+ slanju mailova).

Jedan od najdražih tvojih uradaka mi je definitivno The Escape to Iceland. Izuzetno mi se sviđa kombinacija toga kako si prikazao cjeloživotno prijateljstvo i fascinantan krajolik. Kako si uopće došao do Islanda?

Wow. Video s Islanda je zapravo i meni jedan od najznačajnijih videa. Cijela priča se zapravo može nadovezati na tvoje pitanje o „ludim i bezbrižnim“ iskustvima. Moj prijatelj i ja smo često slušali priče naših očeva o njihovoj mladosti. Ludeee priče – kako su pobjegli od kuće da bi otišli u Kaliforniju s autom njihovih roditelja, skakali s prozora kako bi otišli u klubove itd. Zapitali smo se što smo mi učinili, a da je toliko ludo? Kakva smo sjećanja stvorili? Ideja je rođena – bijeg na Island. Doslovno bijeg, bez da smo ikome rekli. Tada smo imali 17 godina, bili u školi i bez vlastitog novca, pa smo znali da nam roditelji ne bi to dopustili. Međutim, ako nećemo sada, kada ćemo? Moj mozak me pokušavao uvjeriti da to ne činim, ali srce je govorilo suprotno.

Prijatelj i ja smo se nalazili svake subote kako bi isplanirali put bez znanja naših roditelja. Naišli smo na toliko problema – kako otići kada imamo školu, kako ćemo platiti za cijeli put… nismo znali kako ćemo to uspjeti, ali znali smo da idemo, bez obzira na sve.

Budući da sam videograf, odlučili smo poslati pitcheve različitim tvrtkama s nadom da će nas kompenzirati u obliku besplatnih letova, hotela ili rent-a-carova. U razdoblju od 4-6 tjedana, kontaktirali smo preko 200 ljudi i, nažalost, dobili 200 odbijenica. Ipak, mi smo u mislima već bili na Islandu. Sve me podsjećalo na Island – na televiziji sam primjećivao razne dokumentarce o Islandu, čuo sam nasumične osobe kako pričaju o Islandu, čak sam jednog dana slučajno kupio vodu s Islanda. Kao da me Bog namjerno navodio i davao mi snagu i tragove kako da razriješim ovu slagalicu.

Jednog dana, dobio sam poruku od Alcatel Mobile. Kontaktirali su me za kolaboraciju u sklopu koje će mi poslati telefon kako bih ga predstavio na Instagramu. SAVRŠENO! Ako već traže promociju, sigurno će im se svidjeti ideja promocije telefona na Islandu! Predstavili smo im ideju i rekli su – DA! Imati 17 godina i zapravo ostvariti svoj san zvučalo je i činilo se nerealno. Nismo mogli vjerovati da se to događa.

Imaš li nekih zanimljivih anegdota s tog putovanja? Koliko sati rada i snimaka stoji iza tog videa?

Dobili smo budžet koji je pokrivao letove, smještaj, prijevoz, ekskurzije i hranu. Ipak, budžet je bio zbilja tijesan, pa smo prijatelj i ja odlučili spakirati vlastitu hranu – i tako smo napravili 12 paketa tjestenine sa sirom (tzv. mac n cheese) i pločica granole kako ne bismo morali izdvojiti previše novaca za hranu na Islandu.

Foto: Privatna arhiva

Kako se put bližio, počeo sam se plašiti bježanja bez da kažem roditeljima. Bilo je teško biti takav tip djeteta, pa sam odlučio javiti im tjedan prije puta. Budući da sam bio u Kanadi a oni su bili u Hrvatskoj, rekao sam im sve preko Skype-a. E-mailom sam im poslao folder sa svime što trebaju znati kako bi se osjećali bezbrižnije: naš smještaj, kontakte, lokacije koje ćemo posjetiti, dnevni raspored, raspored snimanja, financijsku konstrukciju. Na početku su, očito, poludjeli i nisu pričali sa mnom neko vrijeme, ali su naposljetku bili jako ponosni. 

Foto: Privatna arhiva

Puno je ludih priča koje su se dogodile na Islandu, ima nekih koje mogu podijeliti, ali i nekih koje bih radije zadržao za sebe, hahaha! Primjerice, nismo baš očekivali da će na Islandu biti puno snijega i u veljači, što je značilo da će ceste biti smrznute. Također, nismo znali da moraš imati barem 21 godinu kako bi unajmio auto. Došli smo na aerodrom i doslovno plakali kako bi nam dali auto. Naši roditelji također nisu znali da ćemo unajmiti auto, a nismo ih htjeli zabrinjavati.

Kada smo došli do našeg unajmljenog auta, bio je potpuno prekriven snijegom i ledom (nismo mogli niti ući) – počeli smo se histerično smijati i znali smo da će ovo biti avantura. Naletjeli smo na puno problema. Prvi problem je bio da paket s telefonima koje smo trebali snimati nije došao na vrijeme. Imali smo savršen raspored snimanja po danima, ali on nije imao smisla ako nismo imali što snimati. Naš apartman bio je udaljen dva sata vožnje od glavnog grada, gdje su telefoni stigli. Proveli smo cijeli dan vozeći se do poštanskog ureda i čekajući da paket stigne.

Drugi problem je bio uopće doći do apartmana. Island je prilično od ruke i ljudi često kažu da ima više ovaca nego ljudi. Na putu do apartmana, naš auto je zapeo u snijegu – usred ničega. Nismo imali signala i koristili smo skateboard kao lopatu kako bi izašli iz snijega.

Treći problem bila je činjenica da hrana koju smo spakirali nije bila dovoljna. Uskoro smo shvatili da zapravo trebamo nešto hranjivo kako bi imali energije da napravimo sve što smo isplanirali. Bilo je teško naći hranu na Islandu, pogotovo uz cestu. Svaka benzinska pumpa na Islandu je ujedno i restoran, ali doslovno jedina hrana koju su imali su bili – hamburgeri. Naša islandska prehrana sastojala se isključivo od tjestenine sa sirom, granola pločica i hamburgera.

Iako je putovanje bilo ludo s puno lijepih trenutaka i problema, sve je vrijedilo onog trenutka kada smo pogledali kroz prozor apartmana i vidjeli polarnu svjetlost.

Polarna svjetlost (Foto: Privatna arhiva)

Naše putovanje na Island bilo je puno više od toga što smo očekivali i stvorili smo mnoga sjećanja koja mnogi mladi ljudi naših godina nisu imali priliku doživjeti – zbog toga sam vječno zahvalan. Tada smo moj prijatelj i ja odlučili započeti I Used To Dream.

Kad smo se vratili s puta, imali smo osjećaj da je sve bio san. Shvatili smo da je doslovno sve o čemu sanjaš moguće ako prestaneš sanjati i počneš raditi na tome. Možeš sanjati zauvijek, ali ako zapravo ne radiš da to ostvariš, nećeš nikud doći. Tako je IUTD* nastao.

Kako je to dobiti priliku za snimanje tijekom Coachelle, družiti se sa Chainsmokersima i koja je zapravo priča iza brenda I Used To Dream, saznaj za tjedan dana u drugom dijelu intervjua s Joshuom!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top