Preloader Image

Zašto ne priznajemo vlastite uspjehe sebi samima?

Surfaš po bespućima Interneta i sasvim slučajno nailaziš na genijalan oglas za posao. Nakon detaljnijeg čitanja, oduševiš se zadacima i odlučuješ se prijaviti. Dolazi tvoj prvi intervju. Prije intervjua nervozno tapkaš po sobi preispitujući se jesu li te tvoje dosadašnje reference u životu ipak dovoljno pripremile za taj posao. Prolaziš u drugi krug. I treći. I četvrti. Dobivaš posao. Izvan sebe si od sreće cijelih 15 minuta, a tad se zapitaš – mogu li ja to uopće ili mi se samo posrećilo? A što ako su dobili lažnu sliku o meni?

Ovako je otprilike izgledao moj život u posljednja dva mjeseca. Zapravo, lažem – ovako je izgledao moj život barem tisuću puta u posljednjih sedam godina. Kad sam 2014. godine saznala da sam dobitnica stipendije za program u SAD-u, vožnju avionom preko Atlantika provela sam razmišljajući kako će izgledati trenutak u kojem oni shvate da uopće nemam sposobnosti i vještine koje su očekivali.

Na fakultetu, svoju statistiku od samo tri ispitna roka u životu pravdala sam laganim kolokvijima koji su mi se, eto, baš potrefili. Kad sam prije dvije godine u rukama držala svoj Završni rad, koji je označavao završetak mog preddiplomskog studija i koji je obranjen s odličnim uspjehom, zapitala sam se kako sam uopće uspjela uvjeriti profesore da je to što sam napisala imalo smisla. I to smisla za peticu.

Slično je bilo i za većinu projekata koje sam radila – samo sam se pitala i čekala kada će svi shvatiti da ja zapravo nisam uopće dobra i da im je bolje da nađu nekog drugog za organizaciju i suradnju.

Sindrom uljeza

Na moje iznenađenje, ispostavilo se kako sam o svemu navedenome bespotrebno brinula danima i noćima, budući da sam već nakon prvih par dana shvatila – pa ja totalno znam što radim! Svojem stvarnom problemu dala sam ime kad mi je prijatelj u inbox zalijepio članak u kojem se opisuje tzv. imposter syndrome.

Pojednostavljeno rečeno, radi se o fenomenu zbog kojeg pojedinci ne mogu sami sebi priznati da su uspjeh zaslužili, već ga opravdavaju srećom, nenamjernom prevarom, dobrim tajmingom ili već nekim drugim razlogom (a vjerujte mi, uvijek ćemo ih naći). Preko 70% ljudi u svijetu žrtva je ovog fenomena u određenoj mjeri, bez obzira na razinu samoaktualizacije i dosadašnjih postignuća, a on posebice pogađa mlade i često dolazi u paketu s manjkom samopouzdanja.

Htjeli mi to priznati ili ne, balkanski mentalitet kolektivno nas je odgojio da bezrezervno poštujemo i ne preispitujemo autoritete i starije, te da biti mlad znači pristati na sve i ne naglašavati svoje jače strane, budući da se ni u kom pogledu u ovako kratkom periodu nismo stigli dokazati.

Prestala sam brojati koliko puta mi je netko rekao da je pristao raditi nenormalnu količinu posla za nikakvu plaću, jer “nije na nama da biramo, već da se dokazujemo”. Stoga, ni ne čudi kako, kada postignemo nešto neuobičajeno za naše godine, sami sebe počinjemo preispitivati i uvjeravamo se kako su nam se okolnosti jednostavno poklopile.

Prilikom razmišljanja o toj temi, neprestano mi se nameće pitanje koliko je to štetno za mlađe generacije i sve što stvaramo?

Mladi trebaju mijenjati…ili ipak ne?

Koje god medije otvoriš i u koju god obrazovnu instituciju da zakoračiš – očekuje te ista poruka. Mladi su budućnost, mladi su oni koji su nositelji inovacija, oni koji se trebaju hrabro upustiti u nove avanture, riskirati i pokretati dok još nemaju mnogo za izgubiti. Međutim, ako kontinuirano ne izazivamo trenutni establišment i ne vjerujemo sami u sebe i u izjave da smo upravo mi ti koji su sposobni biti nositelji nekih boljih zajednica, novih ideja i vrhunskih otkrića, kako ćemo točno ispuniti sva ta očekivanja o boljoj budućnosti?

Spomenutog sindroma nisam se još riješila, pa ni uz silan trud. Ipak, mislim da sam ostvarila velik napredak u odnosu na prije – ne bojim se naglasiti sve u čemu sam do sad bila uspješna, stojim iza vlastitih kvaliteta i češće si dopuštam slavljenje nekog uspjeha, umjesto da fokus prebacim na brige o tome što će biti kada svi shvate koliko sam zapravo nesposobna.

Tvoja postignuća i uspjesi dolaze uz mnogo truda koji se zatim očituje u svemu što radiš i što jesi. Neke nam kvalitete stečene kroz niz godina često promaknu i ne primjećujemo ih kao nešto bitno, ali su drugima itekako evidentne u svakodnevnom djelovanju.

Naravno, uvijek će biti onih koji će se potruditi umanjiti svaki aspekt tvog života, pa s time i tvoje kvalitete, što te može dovesti do toga da počneš sumnjati u njih. Zapamti – ljudi koji su zadovoljni sobom, svojim životom i dosad ostvarenim ciljevima nikad neće imati potrebu umanjivati druge. Iako je puno teže primijeniti nego napisati, pokušaj takve osobe maksimalno udaljiti iz svog života zbog toga što nitko nema vremena za toksičnost, a tvoji rezultati govorit će sami za sebe.

Za kraj, voljela bih naučiti nešto od tebe – koje su situacije u kojima sumnjaš u sebe i svoje sposobnosti? Kako se nosiš s tim osjećajem? Osjećaš li i da tvoja okolina vodi slične borbe?

Tipkaj mi svoja iskustva i dojmove, u obliku komentara na blogu ili društvenim mrežama, a možeš mi se javiti i na drugi način 🙂 Veselim se tvojim sljedećim postignućima!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top