Preloader Image

#hustle: Kako smo postali zatočenici vlastitih očekivanja

Već godinama imam jednu nezdravu naviku, koju vjerojatno dijelim s mnogima – nakon što se probudim, još neko vrijeme ostajem u krevetu, uzimam mobitel i počinjem scrollati po društvenim mrežama. Iako znam da to ne bih trebala raditi, volim vidjeti što se događalo dok sam spavala. Budući da ustajem oko 7 sati, neki tipovi objava su posebno česti među osobama u 20-ima i 30-ima:

  • Oni koje su svoj radni dan produžili do kasno u noć.
  • Oni koji su odlučili otrčati 5 km po nasipu u 5 ujutro.
  • Oni koji su večer proveli za laptopom.

Instinktivna pomisao – wow, tako bih i ja trebala, ne trudim se dovoljno.

U posljednjih nekoliko godina, business-oriented community nikad nije bio veći, a svjedočili smo i eksploziji raznih trendova i business influencera – #hustle, #girlboss, #workhardplayhard, Gary Vee, Tony Robbins…nastavi niz.

Poduzetništvo je počelo biti in, a ljudi koji od posla jedva dišu životni uzori.

YouTube je pun jutarnjih rutina svjetski poznatih poduzetnika, od kojih je vjerojatno manje od 10% njih realistično, no još uvijek se sve svodi na isto – hiperproduktivnost, svakodnevni rezultati, izuzetna dinamika i potpuna posvećenost poslu. Vrlo je lako poželjeti da smo oni. Priznajem – provela sam nebrojeno sati čitajući njihove knjige, gledajući njihove intervjue i pokušavajući naći taj recept kojeg su oni slijedili.

Jučer sam bacila pogled na svoje objave na društvenim mrežama iz prethodnih godina. U ovo doba u 2019. sam u tjedan dana održala projekt na Sljemenu, otišla u Sarajevo, otišla u Berlin i pohađala predavanja na faksu. U ovo doba prije dvije godine, otišla sam u Berlin, vratila se, prenoćila u Zagrebu da bih prepakirala kofer i u 6 ujutro bila na avionu za Bruxelles. Laptop je uz mene bio uvijek i svugdje. Predivan život koji vrišti #hustle, zar ne? Na mojim društvenim mrežama nije bilo ni riječi o burnoutu, umoru i beskrajnim prehladama zbog niskog imuniteta. Čak i ako je bilo, čini mi se kao da sam to nesvjesno upakirala u nešto što zapravo zvuči privlačno i što je nužno da bi mlada osoba bila uspješna.

Život na Zoom-u

Ove godine – ništa. Kad sam se u siječnju vraćala iz Bruxellesa, nije mi bilo ni na kraj pameti da će mi to biti zadnje putovanje u 2020. godini. Svakih nekoliko dana se uhvatim kako razmišljam da ove godine stvarno nisam učinila dovoljno. “Samo” sam diplomirala, našla posao u IT industriji, provela nekoliko projekata, pokrenula vlastitu firmu, otvorila ovaj blog – ali to nije to. Spavam 7-8 sati (dvostruko više nego prije), ne promijenim 3 grada u jednom tjednu (zapravo, ne promijenim ni 3 sobe u jednom danu). Nema velikih pomaka ni postignuća, kao ni važnih poslovnih putovanja gdje svoje ideje predstavljam svijetu i dijelim s drugima. Osjećala sam se kao promašaj jer zajednici ne doprinosim ni približno dovoljno kao prije, a činjenicu da je sve to prouzrokovano pandemijom kakvu naše generacije nisu doživjele sam – izignorirala.

Srećom, okružena sam ljudima koji me tjeraju da racionaliziram stvari, pa brzo dođem k sebi. Tko točno od mene očekuje da uvijek postižem dvostruko više nego prije? Mojoj obitelji je samo bitno da sam sretna, stabilne egzistencije i zdrava, mom dečku također, prijatelji se uvijek ljute kad vide moje podočnjake, a svi ostali s društvenih mreža su ionako opterećeni vlastitim životima, a ne mojim.

Jedina osoba koja od mene očekuje nerealno mnogo sam – ja.

Kako smo postali svoji najveći hejteri?

Umjesto da budemo najveći fanovi samih sebe, prepuni smo sumnji u vlastite kvalitete i konstantno se preispitujemo. Nametnuli smo standarde uspjeha koji se temelje na uljepšanim, totalno nerealnim i uveličanim prikazima tuđih života u medijima i na društvenim mrežama, a za neispunjavanje tih standarda sami sebe ne prestajemo tući po glavi. Dovedemo se do toliko niskog samopouzdanja da vrlo lako povjerujemo i svima onima koji nas žele uvjeriti da ne vrijedimo.

Mislimo da će sigurno biti bolje ako sve što radimo, radimo još brže, bolje i efikasnije. Spavamo manje, minimiziramo distrakcije poput odmora, šetnji, gledanja najdraže serije i uživanja u životu. Isplaniramo svaku minutu svog dana. Uvjerimo se da bez patnje nema rezultata, a mi nismo sposobni kao drugi pa nam treba duplo suza i znoja.

Nakon što prođu mjeseci (pa i godine) takvog života, mi još uvijek nismo tamo gdje smo si zacrtali, ali smo zato dvostruko iscrpljeniji, psihički nestabilniji i sveukupno manje zadovoljni svojim životom. A onda dođe dan kada ne možeš ustati iz kreveta, shvatiš da si u potpunom burnoutu i da se kvaliteta života ne broji u lajkovima, čestitkama, novcu, pa ni crticama u CV-u.

Nemoj dopustiti da do tog saznanja dođeš na teži način. Društvene mreže će uvijek biti tu da ti nametnu kakav život moraš živjeti, ali samo ti znaš kakav život će tebe usrećiti. I, koji ćeš film danas pogledati s guštom? Piši mi, tražim preporuke 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top