Preloader Image

Fikcija ili stvarnost – omalovažavamo li vlastiti život zbog lažnih uspjeha drugih?

Novu 2021. godinu dočekali smo u neočekivano mračnom raspoloženju. Zapravo, usudila bih se reći kako se, u svom kratkom 24-godišnjem životu, i ne sjećam kada je našu malu zajednicu zadesilo nešto gore od situacije u kojoj smo se našli prije tjedan dana. Kada smo proživljavali zadnje trzaje (i doslovno i figurativno) te strašne 2020. godine, pomalo smo se neracionalno radovali tom prvom danu 2021. i novom početku – kao da će sve loše što nam je 2020. donijela netragom nestati. 

Prelazak iz prosinca u siječanj daje nam psihološki poticaj za fresh start, koji nam je nakon pandemije i elementarne nepogode potrebniji no ikad. Zbog toga, neki od nas koji imamo dovoljno sreće da nismo direktno i materijalno zahvaćeni posljedicama potresa, iskoristili smo ove dane kako bi svratili misli s traume koju smo proživjeli i osvrnuli se na prošlu godinu te napravili planove za narednih 12 mjeseci. 

Već nekih 5-6 godina, imam naviku svoju godinu sažeti u jednom poduljem tekstu koji objavljujem na društvenim mrežama. Osim što me to prisili da sažmem 12 mjeseci života u nekoliko paragrafa i osvijestim koliko se toga zapravo dogodilo, volim svoje uspone i padove podijeliti sa drugima, zahvaliti onima koji su uvijek uz mene, a duboko u meni čuči i nada kako ću druge motivirati na neku pozitivnu akciju u njihovoj zajednici. Nerijetko u tim tekstovima pišem i o teškim situacijama koje sam prebrodila, jer su mi autentičnost i iskrenost bitnije od svega. Svjesna sam kako je iza svake lijepe stvari koju sam postigla puno truda i neglamuroznih trenutaka te nastojim to što manje prikrivati. 

U ljudskoj je prirodi da se volimo uspoređivati. Dapače, uspoređivanje s ostalima često nam daje potrebnu motivaciju kada nam je najteže i u određenoj mjeri može biti zbilja korisno. Kada radimo ovakve retrospektive vlastitog života i “evaluiramo” sami sebe, često se služimo i primjerima iz okoline.

Što su ostali postigli, a mi nismo? Što su radili oni koji su ostvarili više od nas? Što nas je spriječilo da postignemo iste stvari? Jesmo li se trudili više od ostalih? Jesmo li manje sposobni, pametni ili marljivi od ostalih? 

Imati pozitivne uzore u svom životu prijeko je potrebno svakom pojedincu koji želi ostvariti zacrtane ciljeve. Osobno se uvijek nastojim okružiti osobama koje posjeduju vrijednosti koje i ja želim asimilirati kroz život. Takve osobe me motiviraju i podsjećaju kako uvijek imam prostora za napredak. Međutim, što kada smo okruženi lažnom slikom tuđih uspjeha, pa na temelju njih počinjemo formirati nerealne kriterije za zadovoljstvo vlastitim životom, napretkom i postignućima?

Fake it till you make it 

U posljednjih nekoliko godina, često mi se događa da naiđem na pojedince koji su vrlo doslovno i proaktivno shvatili ovu frazu. Iako smo svi skloni umanjiti svoje neuspjehe, preuveličati svoje uspjehe i prikazati sami sebe u najboljem mogućem svijetlu, neki odlaze i korak dalje. 

Mediji vole uspješne i pozitivne priče mladih. Čitane su, inspiriraju, motiviraju i donose dašak svježine i optimizma u svijet crne kronike, politike, afera i skandala. Nažalost, prilikom pisanja istih, mediji ne provjeravaju istinitost takvih priča. Nedavno sam naišla na slučaj gdje najveći mediji počinju prenositi uspješnu priču mlade osobe koja je u ekstremno kratkom roku osnovala nekoliko različitih vrlo uspješnih i profitabilnih tvrtki, pokupila niz nagrada, privukla brojne inozemne klijente i postala predvodnik u industriji u kojoj djeluje, da bi samo neki koji priču prate nešto duže znali da – tvrtke ne postoje ili nisu u vlasništvu pojedinca, osvojene nagrade nisu ni približno relevantne i respektirane (ako su uopće stvarne), a klijenti van obiteljskog kruga jednostavno ne postoje. Lavina tek tada započinje – na temelju lažne priče o sebi, pojedinci počinju dobivati nove prilike i okretati ih u svoju korist. Sve dok, jednog dana, ne procuri sitan detalj koji zajednici ukazuje na pravo stanje stvari.

Također, još jedan meni osobno vrlo zabavan i zanimljiv primjer su Instagram objave i storyji koji prikazuju prekrasne luksuzne interijere i urede iz snova, za koje se na kraju ispostavi da su sa Pinteresta i udaljeni su minimalno 10ak sati leta avionom. Uvijek se nađe detaljčić koji otkrije istinu, a ponekad su to američke utičnice u zidu u centru Zagreba. 🙂

Jedna brzinska pretraga po Google-u, sudskom registru/registru udruga/drugim registrima i društvenim mrežama dovoljna je da shvatimo kako je priča koja je došla do javnosti na razini bajki koje su nam roditelji čitali u djetinjstvu. Unatoč tome, takvim provjerama se nitko ne bavi, čak i kada postoje ozbiljne indikacije i kada više osoba ukaže na iste.

Neki bi rekli kako je takav pristup snalažljiv i da je svaki PR dobar PR, makar bio neistinit, dok bi se drugi samo nasmijali i ustvrdili kako na takve slučajeve ne treba obraćati pažnju. Ipak, glavni problem takvih priča je to što postavljaju nerealne kriterije ostatku zajednice. Kada uložimo pola desetljeća da dignemo neku svoju ideju ili projekt na noge, a zatim pročitamo priču o revolucionarima koji su u nekoliko mjeseci uz minimalno truda došli do neviđenih uspjeha, jedini zaključak je – nismo učinili dovoljno, moramo bolje. Sve ono na što smo bili ponosni pada u vodu, jer nam očito nedostaje sposobnosti i talenta. Sami sebi dižemo ljestvicu i uzore tražimo u nestvarnim primjerima, da bi sve završilo dubokim nezadovoljstvom jer nismo dovoljno dobri. Vjerujem kako se svi slažemo da, uz vrlo zanimljive izazove koje odrastanje i sazrijevanje donosi, sumnja u sva vlastita postignuća stvara dodatan teret.

Postoje li uopće uspješne priče na koje se možemo ugledati?

Neiskrenost je svuda oko nas, ali nije jedino što nas okružuje. Inspirativne, uspješne, ali iznad svega stvarne priče ipak postoje. Zapravo, sigurna sam kako svatko od nas može ispričati barem jednu. Iako nas lažni uspjesi drugih mogu obeshrabriti, najbolji način na koji se možemo boriti protiv istih je – širenjem stvarnih priča koje se mogu potvrditi brojkama i drugim dokazima, ali i kroz koje ćemo svoje znanje i iskustvo dijeliti s drugima, kako bi na kraju svi realizirali što više uspješnih ideja.

Jedni drugima nismo konkurencija, a najveće stvari ionako ne postižu pojedinci, već zajednica.

Svjesna sam kako smo svi djelomično krivi jer smo barem jednom u životu neki uspjeh preuveličali, isfrizirali i učinili ga značajnijim nego što je on to možda bio, dok istovremeno ne dijelimo uvijek sve hardships koji dolaze uz te uspjehe. Srećom, nikada nije bilo bolje vrijeme da upravo to promijenimo. Osobno se vodim načelom da sve što izgovorim i čime se pohvalim – mogu i dokazati.

Sljedeći put kada čuješ za priču koja se čini nestvarno dobra i čini tvoje uspjehe zanemarivima – razmisli dvaput. I otvori Google. 

Imaš li kakvih iskustava sa sličnim situacijama? Primjećuješ li da se zajednicom šire priče o uspjehu koje nisu istinite?

Tipkaj mi 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top