Preloader Image

Marina Orsag: Ljubav prema stand-up komediji je prevladala sve

Marinu Orsag upoznala sam 2017. godine, kada sam u Studiju smijeha pričala o svojim neuspjesima na Fuckup Nights Zagreb. Od tada, moji su se (ne)uspjesi drastično povećali, ali sam imala i priliku bolje upoznati Marinu, za koju danas definitivno mogu tvrditi da je osoba koja će druge nasmijati do suza, ali im isto tako pomoći u bilo koje doba dana i noći. Zbog toga, odlučila sam popričati s Marinom o stand-up sceni u Hrvatskoj, trenutnoj situaciji, ali i planovima za budućnost.

Osnivačica si devedeset posto stand-up scene u Hrvatskoj, ali i dijela u regiji. Kada i kako si se počela baviti stand-up komedijom i kada je to preraslo u tvoj posao?

Još 2004. godine, jedna od najboljih prijateljica vidjela je plakat za glumačke stand-up comedy radionice by Marko Torjanac i Slavica Knežević, i rekla mi da, ako ne odem na radionice, neće više razgovarati sa mnom. Dakle – počelo je ucjenom, hahaha! Međutim, zahvalna sam joj do neba jer se u konačnici ispostavilo da će stand-up komedija doslovno oblikovati moj život.

Nakon radionica, počeli smo nastupati jednom tjedno u brodu Papillon na Savi, te imali povremene nastupe po Hrvatskoj. Kada su nastupi postali učestaliji, a odlazak na posao u Deloitte, kao office koordinator, postajao sve teži (ponekad gotovo nemoguć) zbog usklađivanja svih obaveza, došao je trenutak da donesem odluku života, kako će se kasnije ispostaviti. I iskreno, nisam puno razmišljala. Iako je posao bio stalan i sa odličnim uvjetima, ljubav prema stand-up komediji je prevladala sve i odlučila sam se baciti naglavačke u sve to.

Foto: Privatna arhiva

Kako, nažalost, tada scena uopće nije bila razvijena niti je postojala, morala sam si je sama izgraditi. Nažalost, od ekipe iz grupe SVE5 nije postojala pretjerana podrška i volja za odgojem novih generacija komičara i komičarki, pa sam sama pokrenula open mic u Purgeraju i vodila ga volonterski godinu dana, sve dok voditelji nisu skužili da sve to zaista ima smisla.

Paralelno s time, organizirala sam i producirala mnogo nastupa po raznim kafićima i klubovima po Hrvatskoj, naravno objašnjavajući svakom vlasniku kluba što je to i što nam sve treba za te nastupe. Na nastupima sam nastojala educirati publiku o samoj stand-up komediji. Nakon što je broj kvalitetnih komičara i komičarki s večeri otvorenog mikrofona, zajedno s interesom publike, narastao do mjere gdje je bilo potrebno imati i po četiri do pet nastupa tjedno, pokrenula sam i otvorila prvi Comedy Club u Hrvatskoj – Studio Smijeha. Definitivno ne bih uspjela bez investicije od kolege Andreja Težaka iz Slovenije, niti bez skoro cjelodnevnog napornog rada svaki dan, te naravno podrške sve brojnije publike.

Nešto sitno nakon Hrvatske, počele su se buditi i ostale stand-up comedy scene u regiji, pa sam naravno jedva dočekala da započnemo suradnju, a mnogima iz Srbije, BiH, Bugarske i drugih zemalja sam i pomagala radionicama i savjetima kako bi što prije kvalitetno formirali svoj rad i scenu. I tako je nekako sve to postalo moj posao. Zapravo, rekla bih – moj život. Sami nastupi postali su posao u trenutku kada sam na mjesečnoj bazi počela zarađivati dovoljno za život.

Za sve one koji se sada pitaju može li se živjeti od stand-up komedije – može, ali uz jako puno rada na sebi i podsjetnik da se ne mogu očekivati veliki novci i slava nakon samo par nastupa.   

Jesi li naišla na podršku ili nerazumijevanje okoline kada si umjesto nekog ”klasičnog” posla odlučila zaroniti u vode stand-up komedije?

Iako je podrška sada ogromna, nažalost u startu od obitelji to nije bilo tako, što je nekako i razumljivo. Općenito će većina obitelji, kada se netko odluči baviti “neuobičajenim” odnosno scenskim poslom, biti skeptična, a kako i ne bi bili kada se uz to odlučiš baviti nečim što uopće ne postoji u Hrvatskoj, i za što uopće ne postoji infrastruktura kao takva. Starci su bili u šoku, iako im nije puno trebalo da pređu na “tamnu stranu”, hahahaha.

Foto: Privatna arhiva


Tvoji nastupi rezultirali su i određenim nagradama, a bavljenje stand-upom rezultiralo je i određenim aktivizmom kroz humor. Što nam o tome želiš reći?

Pa da, tako je, prikupila sam dosta nagrada kroz karijeru na koje sam ponosna. Od najbolje komičarke Adria regije do prve nagrade publike na Lent festivalu u Mariboru, a bila sam i u top deset komičara svijeta u Montrealu u Švicarskoj u sklopu Jokenation projekta. Ipak, definitivno mi je najdraža nagrada za Europskog heroja humora 2018. Tu nagradu posebno volim jer mi je ona došla upravo zbog bavljenja aktivizmom kroz humor.

Naime, nakon određenog vremena bavljenja stand-up komedijom, shvatila sam kako je humor jako snažno oružje s kojim možeš puno toga postići – od mijenjanja svijesti do rane edukacije publike, pa sam ga tako i počela koristiti, najprije u smjeru osviještavanja ljudi o LGBTQ+ sceni, a kasnije i o hrvatsko-srpskim odnosima kroz razne nastupe iz kojih se izrodio jedan od meni najdražih showova Kaj bre?!.  

Kako se početi baviti stand-up komedijom? Kako znati imamo li dovoljno talenta? Što bi savjetovala onima koji bi se htjeli okušati u ovim vodama?

Najbolje je prvo doći na radionice ili pročitati neke priručnike, da bar malo shvatiš određena pravila i forme stand-upa. Najbitnije je ne plagirati ili reciklirati tuđe fore, odnosno biti originalan i shvatiti da duhovito i smiješno nije isto.

Što se tiče toga kako znati imate li dovoljno talenta, to je najbolje kroz same nastupe na open micu. Stand-up komedija je nemilosrdna izvođačka disciplina u kojoj već u prve tri minute na pozornici znaš imaš li to u sebi ili ne. I naravno, tada je bitno biti realan i slušati publiku, a ne biti u zabludi.

Jako je bitno napomenuti da je, ukoliko uspiješ u tome svemu i krenu ti nastupi, nasmijati veliki broj ljudi određena moć, uz koju naravno dolazi i velika odgovornost, tako da moraš jako dobro paziti što i kako pričaš na pozornici, kako tvoj humor ne bi krivo utjecao na ljude.

To ne znači da ne možeš zabrazditi u crni humor, samo moraš paziti na mizoginiju (što je najčešći problem naših komičara), rasizam, nacionalizam, homofobiju i ostale osjetljive stvari. A evo, uskoro ću i sama izdati priručnik, pa će biti lakše doći do savjeta za one kojima se ne da kopati po Internetu. Nadam se da će novim nadama stand-up komedije biti od koristi. Pod nove nade, naravno, ne mislim samo na mlade, već na sve koji se požele baviti stand-upom, jer stand-up komedija nema gornje dobne granice.

Da ne bi ispalo da je sve tako ružičasto – susrela si se i s mnogim preprekama tijekom poslovanja Studija smijeha. Možeš li nam reći nešto o svojim najizazovnijim situacijama i kako si ih uspjela razriješiti? Kako zadržati zdrav razum kada se nešto što gradiš godinama počinje urušavati?

Pa nažalost, najveće probleme u poslovanju sam pronašla u samim pravilima države, porezima i slično. Jako je teško raditi uz činjenicu da te Ministarstvo kulture ne doživljava kao umjetnika, kao i bez svega što uz taj status dolazi.

Također, trebalo je puno vremena da uvjerimo kulturne institucije da i mi pripadamo tamo, ali eto, sada rasprodajemo većinu kazališta i ostalih kulturnih mjesta.

Foto: Goran KovaZg Kovačević

Isto tako, neke od većih problema, kako na poslovnoj, tako i na emotivnoj bazi, doživljavala sam od samih komičara koji su proizašli iz mojih radionica i produkcije. Rad s ljudima je jako težak, pogotovo kad si žena u muškom poslu i kad ljude uhvati egotrip te pomama za slavom i novcem.

Studio Smijeha “izrodio” je preko dvadeset profesionalnih komičara i komičarki u Hrvatskoj i zapravo je bilo teško za očekivati da će sve uvijek biti “med i mlijeko”. Sve te situacije riješavala sam najbolje što sam znala, neodustajanjem i razgovorima, a neke nažalost i kroz stres i frustracije, što je za očekivati kada toliko puno radiš i nemaš vremena za sebe.

Što se tiče trenutne situacije, kada su se nakon toliko godina rada zaredali potresi, pandemija i razne gore navedene stvari, te kad se sve počelo urušavati, zapravo sam očuvala zdravi razum tako što sam shvatila da je to točno ono što sam osobno trebala kako bih se usredotočila na sebe, svoj život i svoju karijeru.

Ipak, zdrav razum tijekom svih tih godina očuvala sam prvenstveno kroz razgovore s prijateljima, još veći fokus na posao, nove ideje i projekte te naravno smijeh i uživanje u publici.

Uz nevjerojatan doprinos stand-up sceni, kroz smijeh i komediju doprinosiš i razbijanju predrasuda prema LGBTQ+ zajednici, a i sama si vrlo hrabro istupila u javnost onda kada je bilo još manje tolerancije nego danas. Koliko dugo ti je trebalo da progovoriš o ovoj temi? Što bi savjetovala mladima koje je još uvijek iznimno strah otkriti se svojoj okolini?

Da, outala sam se na pozornici, kako kažu, 2010. Bilo je to iz više razloga, ali najviše jer nisam mogla više lagati svojoj obitelji, a ni svojoj publici. Stand-up komedija je najiskrenija izvođačka disciplina i, kada pet godina provedeš pričajući fore o seksu u kontekstu muško-žensko, a znaš da to nije istina, ne osjećaš se dobro na pozornici. Nakon outanja, kvaliteta mojih nastupa još je dodatno narasla, kao i samopouzdanje na pozornici.

Savjetujem svima da odaberu onaj pravi trenutak za sebe i naprave taj korak barem u svom bliskom krugu obitelji i prijatelja, jer će im sigurno biti ljepše i lakše u životu. Ukoliko se desi da netko od bliskih ljudi to ne prihvati, ne trebaju vam u vašoj blizini.

Realno, vi ne radite time ništa loše i ne ugrožavate tuđi život ni fizički, ni psihički, ni socijalno, tako da ne čekajte puno da se outate – to je vaš život. Od kad sam sama shvatila i prihvatila tko sam i što sam, trebalo mi je nekih četiri godine da kažem roditeljima, obitelji i prijateljima. Vjerojatno sam prvo htjela samoj sebi potvrditi da to nije hir, istraživanje i slično, a i prva veza mi je bila (najblaže rečeno) komplicirana, pa je i samim time bilo teže progovoriti.  

Misliš li da kao društvo ostvarujemo neki napredak u području tolerancije i međusobnog uvažavanja? Zašto da/ne?

Pa rekla bih da da, sukladno stanju u državi, međutim svako malo se vide i koraci unazad. Kao društvo, generalno mislim da idemo u nekom pozitivnom smjeru jer shvaćamo da postoje bitnije stvari u životu nego baviti se time tko s kim spava, no naravno uvijek će postojati pojedinci koji to ne razumiju. Takve treba konstatno educirati, a ne napadati.

Osobno smatram da su homofobni ljudi homofobni zbog nedovoljne edukacije o temi, dok su agresivno homofobni ljudi agresivni jer su i sami LGBTQ+ orijentacije i ne znaju se nositi time.

Što se tiče cjelokupnog uvažavanja na osnovi ne samo orijentacije, već i nacionalnosti, boje kože i slično, vjerujem da svijet kao takav ide u boljem smjeru. Barem Europa, ako ništa drugo. I zato je bitno da se što više putuje, otvori vidike, educira, jača kvocijent inteligencije – kad ljudi shvate da različitost drugih ljudi ne utječe loše na naš život u nikakvom smislu, svi će lakše prihvatiti sve.

Nije bitno tko si, što si i odakle si, samo je bitno da si čovjek i da način na koji živiš svoj život ne utječe negativno ni fizički ni psihički na ljude, životinje i prirodu.

Kako je bilo na Tvoje lice zvuči poznato? Što je najbitnije što si naučila iz cijelog iskustva?

Bilo mi je odlično i jako zabavno, iako vrlo naporno i vrlo rado bih ponovila to iskustvo. Biti nova osoba svaki tjedan i imati samo tjedan dana sve to pripremiti je jako izazovno, zanimljivo i, ponovno, neizmjerno zabavno.

Foto: NovaTV

Naučila sam kako bolje upravljati svojim glasom i popravljati ga, što je bitno ne samo za pjevanje, nego i za moj posao. Naučila sam neke nove trikove, dokazala se samoj sebi i pokazala publici da sam talentirana za još neke stvari, a naučila sam i kako se još bolje nositi sa javnim životom. I naravno, stekla neke nove prijatelje poput Nede i nekih drugih ljudi iza kamere.

Kako izgleda stand-up u doba korone? Kako se prilagođavate situaciji? Neki dan si organizirala i online stand-up. Kakve su reakcije publike?

Ne izgleda, hahahaha. Ma evo, kao što si spomenula u pitanju, počeli smo nastupati online, što ima svojih prednosti i mana. Prednost je što nas može gledati publika iz cijelog svijeta, a mana je što ipak nije uživo i fali ta energija, atmosfera i publika.

Međutim, imamo uvijek par ljudi koji su tu u “backstageu” na video online nastupu, pa neku reakciju imamo i odmah je lakše. Ipak, krenula sam u produkciju novog projekta koji će se zvati Smijalice uz grijalice, kako bi što prije mogli krenuti nastupati uživo na otvorenom, iako je još hladno. Nadam se da ćemo uspjeti, uz poštivanje svih epidemioloških mjera.

Za kraj, kakvi su ti planovi za dalje?

Plan za budućnost je maknuti fokus s ponovnog otvaranja kluba – to će doći kada dođu vrijeme i uvjeti za to. Želim se usredotočiti na još jače razvijanje vlastite karijere, na češće nastupe na engleskom i izvan regije, te pokušati napokon ostvariti neki projekt na televiziji, jer ideja je mnogo. Htjela bi također i pojačati svoje voditeljske angažmane i možda ostvariti neki televizijski, jer sam do sada vodila preko tisuću evenata i jako se dobro snalazim u tome. Ipak smo mi komičari i odlični improvizatori.

Isto tako, kao što sam već navela, pišem i priručnik za bavljenje stand-up komedijom. Najbitniji plan je možda posvetiti se jačanju ženske stand-up comedy scene u Hrvatskoj i regiji, uz svoje fenomenalne kolegice od kojih bi, definitivno, osim već poznate Martine Ipše, Jelene Radanović i Mirande Lončar, definitivno istaknula Vlatku Mifku, jednu od najduhovitijih mozgova koji su se pojavili na našoj stand-up sceni, i za koju jedva čekam vidjeti što nam još ima za pokazati.

Autorica naslovne fotografije: Katarina Moškatelo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top