Preloader Image

Dugujemo li svojim bullyjima zasluge za vlastiti uspjeh?

Dok pišem ovaj tekst, u slušalicama trešti Kill Your Heroes benda AWOLNATION. Jedna od moja najdražih pjesama u 2011. – tada mi se činilo da ne toliko zbog riječi na koje nisam obraćala pažnju, već zbog cijele atmosfere pjesme koja je u meni budila neopisivu sreću i pozitivu.

U mojoj srednjoj školi, imali smo kutiju u koju smo mogli stavljati anonimne božićne čestitke naslovljene na ime i razred osobe kojoj želimo poslati čestitku. Tako je bilo i pred Božić 2011. Na dan kad su se prikupljene čestitke uručivale primateljima, jedva sam čekala svoje, a još više se radovala reakcijama onih kojima sam poslala svoju posebno ukrašenu čestitku.

Lice mi se ozarilo dok sam vidjela kako pod malim odmorom prijateljica iz razreda korača do moje klupe sa malim svežnjem čestitki. U tom trenutku, prethodno spomenuta pjesma ispunjavala je moje uši. Sve je bilo veselo i super. Nakon par divnih čestitki – šok.

Poruke koje su mi poručivale da sam najružnija na svijetu, da se ubijem, da sam nitko i ništa, da me svi mrze. Iako sam niz godina nakon htjela misliti kako me to nikad nije dotaknulo, mislim da ti sve govori rečenica kako, unatoč tome što sam navedene čestitke bacila u smeće dvije minute nakon što sam ih pročitala, istu pjesmu više nisam upalila niti jednom u sljedećih 10 godina – dok neki dan, ironično, nije zasvirala na shuffleu (tnx Spotify).

Nekoliko tjedana nakon toga, saznala sam kako su mi dvije bliske osobe, kojima sam stvarno vjerovala, pokušale provaliti u Gmail i obrisati sve društvene mreže koje imam. Nekoliko mjeseci nakon toga, naišla sam na chat u kojem, tada jedna od najbliskijih, osoba priča najružnije moguće stvari o meni, uz emotikone koji prikazuju povraćanje.

Posljedice? Srećom, ne depresija i autoagresija. Ne zbog toga što sam nekakav iznimno snažan karakter (koliko god ja voljela misliti da je to razlog), već zbog toga što sam pukom srećom ubrzo našla nova veselja i utočište u malom krugu ljudi sastavljenom od prijatelja i obitelji. Nažalost, neki o kojima čitamo u Crnoj kronici nisu. Ipak, posljedice su se očitovale u tome da sam godinama bila uvjerena kako mi ljudi lažu ako mi daju komplimente. Svaki uspjeh je, umjesto da bude nešto čime se ponosim, bio nešto što sam skrivala kao zmija noge, samo da bih bila što manje primjetna i da bih se što manje isticala te minimizirala eventualnu mogućnost da nekome zasmetam. Posljedica je ponekad bila i to da sam, nažalost, primijenjivala neke obrasce ponašanja zbog kojih mi je danas žao.

Znam da nisam jedina s ovakvom pričom. Zapravo, skoro sve osobe koje me okružuju imaju neku sličnu priču. Živimo u doba cancel kulture, kad određene (pogrešne) obrasce ponašanja više ne ostavljamo u klupama srednjih škola i fakulteta, već ih prenosimo u svoje (kasne) dvadesete, a prljav veš ne ostaje u četiri zida razreda, već se iznosi na društvene mreže.

Deset godina nakon, istinski sam sretna, imam sređen privatan život, svoj mali, ali neprocjenjiv krug posebnih ljudi, razvijam karijeru o kojoj sam uvijek sanjala i radim na projektima koji u meni bude neopisivu sreću. Iako sam sve ove situacije ostavila u prošlom desetljeću, ponekad još uvijek mislim kako se nekima tek trebam “dokazati”. Za svaku novu priliku ili uspjeh na djelić sekunde pomislim kako ću time “konačno drugima pokazati koliko vrijedim”. Onda se sjetim da je moja vrijednost neprocjenjiva i nitko mi ne mora to potvrditi da bi bilo istinito.

Da se vratim na pitanje iz naslova teksta – dugujem li svojim bullyjima zasluge za vlastiti uspjeh? Nikad. Jer sve što u životu radim, i sav trud koji ulažem, nije zbog njih, već zbog mene i onih čije živote želim obogatiti. Na kraju krajeva, čime su bullyji zaslužili zahvalnost svojih žrtava? Jedino što im dugujem jest lekcija da ljude tretiram najbolje što znam i jednog dana naučim svoju djecu isto. I na tome im iskreno hvala. Sigurna sam da ću tu lekciju ignorirati još puno puta u životu, ali nadam se da će mi ostati nit vodilja i da ću se većinu puta ponašati u skladu s tim načelima.

Nažalost, neki od pojedinaca koji su me tada spustili na dno, danas meni i ostalima govore kako su oduvijek vjerovali u mene. Život uvijek posloži stvari na najzanimljiviji i najironičniji mogući način.

Razlog pisanja teksta je, uz želju da konačno progovorim o temi o kojoj sam strahovala pričati jer sam mislila da me prikazuje slabijom nego što jesam, pokazati ti da nisi jedini/a. Sličnih priča je i više nego misliš, samo što je nepopularno progovarati o tome. Ipak svi više volimo pričati o tome koliko nas ljudi voli i poštuje.

Pjesma s početka teksta, koja mi je nekad bila super samo zbog melodije, danas me podsjeća na ono najbitnije – strahovi nas ne određuju, kao ni našu sudbinu. Bitno je biti svoj i živjeti život u svojoj punini. Što god ta punina za nas predstavljala.

Imaš li sličnih iskustava? Ako želiš savjet ili koju utješnu riječ, slobodno mi se javi na kaja@proaktiviraj.me. Ostat će između nas 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top