Preloader Image

Koliko loše mora postati da nas konačno bude briga?

Sredina je svibnja, moj sat počinje nemilosrdno vibrirati u točno 7 ujutro, kao i svakog dana. Sjedam u taksi jer za pola sata moram biti na drugom kraju grada. Jutro je nakon prvog kruga lokalnih izbora.

Pozdravljam taksista, nakon čega on započinje neizbježnu ćakulu o pokojnom gradonačelniku Zagreba i njegovim potencijalnim nasljednicima. Pita me jesam li i ja razočarana rezultatima prvog kruga, a mene odaju oči, koje se od sreće ne prestaju cakliti od dana prije. Taksist ne dijeli entuzijazam i žao mu je što su Bandićevi marljivi ljudi izgubili priliku da nastave raditi dobre stvari. Odlučujem da ću taksista, za razliku od svojih bližnjih, prijatelja i onih koji me prate na društvenim mrežama, ipak poštediti svojih političkih lamentacija i ushićenja što Zagreb čeka jedna nova era. Odgovaram u nekoj poluizjavi koja ne znači ništa konkretno, ali je dovoljna da započne (meni ugodnu) šutnju do kraja vožnje.

Dok čekam u čekaonici poliklinike, slušam razgovor dvije mlade djevojke u blizini. Pričaju kako nisu izašle na lokalne izbore, jer “ih ne zanima politika i njih se to ionako ne tiče, nemaju one ništa od toga”. Malo mi dođe zlo, jer sam upravo u danima koji su prethodili prvom krugu lokalnih izbora očajnički pokušavala potaknuti prijatelje i sve poznanike da izađu na lokalne izbore i glasaju, kako bi konačno napravili pozitivan korak prema istrebljenju korumpiranog ekosustava u kojem živimo godinama. Iako sam, kao glavno opravdanje onih koji ne žele izaći, očekivala odgovore poput “svi su oni isti” ili “biti će korupcije kako god okreneš”, dobila sam većinom samo “ne tiče ti se to mene”. Dakle, čak ni stav i konkretan razlog, već – čistu indiferentnost.

Prođe tako dan poslije prvog kruga lokalnih izbora i ja sam se ukopala u gomilu posla. Jer što je svibanj bez jedva prospavanih noći, večeri provedenih uz laptop i slaganja tetrisa u vlastitom kalendaru?

Brzo je došao kraj svibnja, konkretnije zadnji dan u mjesecu. Dok kuham ručak u stanu u Zagrebu, primjećujem kako mi mobitel počinje neobično učestalo zvoniti. Uzimam pet minuta pauze za brzinsko scrollanje po WhatsApp-u, Messengeru i društvenim mrežama te ubrzo saznajem kako se u mom mirnom i uvijek uzornom Varaždinu dogodila brutalna i nezapamćena tragedija. Nakon nekoliko sati razmjenjivanja razno-raznih teorija, tračeva i povezivanja svih živih i neživih sa predmetnim slučajem, konačno dolazimo do konkretnih imena počinitelja. Neka imena su mi, nažalost, poznata. Pitam se kako nitko nije prepoznao problematične uzorke ponašanja.

Već idućeg dana, užareni grupni chatovi su se primirili, tragedija je prestala biti hot tema, novinari su se vratili iz Varaždina, kao i mi svojoj svakodnevici. Što će sada biti sa počiniteljima? Misli li se nešto poduzeti kako se takve stvari ne bi događale? Kako bi u budućnosti mogli prepoznati potencijalne probleme prije nego dođe do ovakve tragične eskalacije? Kako možemo spriječiti da ovaj slučaj uništi reputaciju alternativne scene i mladih u Varaždinu? “Ma što te se tiče, nek se luđaci međusobno svađaju, kaj mi imamo s tim.” – rekli su mi.

Prošle subote, dobivam link od frendice koji vodi na temu s forum.hr. Nemam pojma zašto mi šalje link na forum, platformu koju sam zadnji puta aktivno koristila sa svojih jedanaest godina (i koja ne izgleda drugačije čak ni 2021.), ali svejedno ga otvaram. Dolazim na temu gdje anonimne korisnice na stotinama forumskih stranica razglabaju o izgledu, ponašanju, djelovanju, privatnom i profesionalnom životu skoro svake ženske (a tu i tamo i muške) osobe koja je u nekom trenutku kročila u hrvatski javni prostor kroz društvene mreže ili javno djelovanje. Nailazim na ružne komentare o jednoj vlastitoj frendici. Na potpuno bezazlen selfie druge frendice, za kojeg sigurno nije mislila da će tamo završiti samo zato što je otišla na kavu s prijateljicom. Na izjavu da je maloljetna kćer Jelene Veljače rugoba. Na posprdne nadimke i otvoreno ismijavanje jedne mlade djevojke jer ima nešto veći nos. Prestajem čitati prije nego nađem raspravu o još nekome koga znam, ili – sebi (na meti nisu samo “poznati”). Opet mi se diže tlak. Zašto nitko ne reagira na činjenicu da se na potpuno otvorenoj platformi pišu takve strahote, a često i klevete, koje su na razini rasprava najzločestijih klika koje smo svi imali u srednjim školama? “A zašto bi se to nas ticalo – pa smiješno je, pusti” – kažu mi opet.

U trenutku pisanja ovog teksta, Hrvatska broji trinaestu godinu bez Luke Ritza, brutalno pretučenog (tada) maturanta, koji je napadnut iz dosade. Unatoč tome što je postao simbol borbe protiv nasilja, dobivam osjećaj kao da i nismo nešto napredovali od te tužne 2008. Možemo li ikad biti sigurni da za njega nisu rekli “ma pusti, što te se tiče”?

Prolazimo kroz život u svom mjehuriću i pravimo se da nas se ostatak svijeta ne tiče. Slušamo susjeda koji šamara svoju ženu kad god ručak nije najbolji, gledamo donosioce odluka kako sa novcima svih nas građana rade malverzacije i plagiraju diplomske i doktorske radove, mirno šećemo kraj igrališta na kojem se nekoliko osnovnoškolaca tuče i svađa, smijemo se forumaškim komentarima o zgužvanoj Alexander McQueen vjenčanici Jelene Veljače u temi koja je definicija bullyinga i koja je zasigurno kod barem nekoliko osoba bila trigger za depresivnu epizodu, a možda i suicidalne misli.

“Nemoj se miješati”, “ne talasaj”, “kakve to veze ima s tobom”, “pusti”, “ne tiče te se” – riječi i fraze kojih sam se naslušala i previše posljednjih godina. Dugo vremena sam mislila da možda i nije to moj posao i da sam možda stvarno preintruzivna osoba koju sve smeta. Mudrosti srednjih 20-ih zvuče vrlo smiješno vjerojatno svima koji su stariji, no ja sam u posljednjih nekoliko godina definitivno shvatila da je sa mnom zapravo sve okej i da ne želim praviti se da me se ne tiče, ako iznutra izgaram od želje za promjenom.

Želim se boriti za bolju zajednicu i veću izlaznost građana, a pogotovo mladih, na izborima. Kada naiđem na bullying i nasilje, ne toleriram ga jer znam kako je i znam kako je biti adolescent, ali i odrasla osoba, s teretom komentara svih upućenih i neupućenih. Hoću progovarati o slučajevima korupcije i pokušati pronaći kolektivno rješenje za iste. Zamolit ću susjeda da ne baca biootpad u kantu s papirom. Nastavit ću informirati ljude o načinima na koje mogu provjeriti činjenice na Internetu kako ne bi podlegli teorijama zavjere. Otići ću na prosvjed. Iskoristit ću sve svoje moći da prozovem one koji aktivno svojim riječima uništavaju tuđe živote. I to neću raditi zato što mi je cilj postati heroj ulice/grada/države, već zato što smatram da me se kao osobe tiče. I trebalo bi se sve vas.

U suprotnom, postat će još gore. Mi ćemo nesputano i bezbrižno živjeti u svojim mjehurićima, dok situacija ne eskalira do te mjere da više nećemo moći birati hoće li nas biti briga ili ne, a rješenja više neće biti.

Glasaj, progovaraj, prosvjeduj, dosađuj, viči, poduzimaj – a zatim potakni ostale da učine isto.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top