Preloader Image

Kako sam se riješila sindroma uljeza?

Imposter syndrome: the persistent inability to believe that one’s success is deserved or has been legitimately achieved as a result of one’s own efforts or skills.

Oxford Languages

Pisanje ovog teksta započinjem nakon nekih sat i pol leta od Bruxellesa prema Zagrebu, nakon što sam (bezuspješno) pogledala još jednu epizodu serije Inventing Anna i shvatila kako od zaplitanja u vlastite misaone akrobacije nemam pojma što sam uopće pogledala.

“Kontempliranja me uvijek uhvate na putu kad sam sama sa sobom, pa ulazim u mentalne dubioze i overthinking” – napisala sam Andrei, nakon što sam u hotelskoj sobi provela večer razmišljajući smatra li se išta što sam postigla u ovih 26 godina stvarnim postignućem. Koji je magičan recept za postizanje “dovoljnosti”? Kako ću točno znati jesu li ove (uskoro) minule dvadesete bile uspješne?

Jesam li ja zapravo neka varijacija na temu Anne Delvey, pa je zapravo samo pitanje trenutka kada će svi oko mene shvatiti kakva sam ja prevara?

O sindromu uljeza sam pisala još davno u jednom od tekstova na ovom blogu. U određenom periodu je, moram priznati, sindrom uljeza postao irelevantan u mom životu, uglavnom zbog toga što se desio THE život u obliku višemjesečnih ne-baš-lightweight privatnih situacija, pa su bilo kakav poslovni i osobni razvoj pali u neki drugi plan.

Povratak vjernog pratioca koji me u stopu slijedi još od prvih dana srednje škole osvijestila sam kada sam se pronašla u situaciji u kojoj poslovnom partneru gorljivo objašnjavam kako mi hitno treba masterclass ili coaching u području postavljanja ciljeva, postizanja poslovnih uspjeha i prioritizacije.

“Ali Kaja, ti nemaš problema s ničim od navedenog, sposobna si i sve si to već svladala, samo imaš premalo samopouzdanja te premalo vjeruješ u sebe i svoje sposobnosti.” – čula sam s druge strane. Međutim, ako nema coachinga, masterclassa ili tečaja koji će mi pomoći, tko će me odvesti na “pravi put” i spasiti?

Prije mjesec dana, odlučila sam napraviti kompromis. Neću upisati nešto “klasično”, već ću zadovoljiti svoju znatiželju malo drugačijim pristupom. Odlučila sam pogledati svom imposter sindromu u oči i uložiti novac u program o intuitivnom postavljanju ciljeva, koji je kreirala osoba koja mi je već neke 4 godine našeg poznanstva primjer da s FERom ne moraš nužno samo sjediti i kuckati kod u nekoj mračnoj podrumskoj sobi (hvala Tea, super si!). Znala sam da će pristup programu biti inženjerski i da će mi potencijalno dobro sjesti jer jednostavno nikad nisam mogla probaviti nekonkretan pep talk. I tako sam ja, također vrlo inženjerski i pedantno, odradila svaki call, ispunila svaki workbook i odredila blokove u kalendaru kada ću sjesti sama sa sobom, razmisliti o sebi i vidjeti kud i što dalje. 

Nakon prvog calla, sjela sam popisati sve što želim u raznim aspektima u životu. Zatim sam kraj pola toga stavila kvačicu jer – već se ostvarilo. Nakon drugog calla, popisala sam sva svoja ograničavajuća uvjerenja i probala shvatiti otkud proizlaze. Pogađate, apsolutno sva (konkretno, njih 33) proizlaze iz nesigurnosti, manjka samopouzdanja i sindroma uljeza. 

Kroz sljedećih nekoliko callova sam dobila priliku prilagoditi svoj raspored, skupiti hrabrost reći NE svemu što mi krade vikende i osloboditi kalendar za skoro sve vikende u narednim mjesecima. No, uz te sitnije promjene, čvrstu odluku da želim više vremena za ljude koji su mi važni i nešto jasniju viziju što želim od sad nadalje, ništa krucijalno ne planiram promijeniti jer je zapravo sve OK – i privatno i poslovno. Nakon ovomjesečnog razgovora s psihoterapeutkinjom, pohvalila me i rekla da je ponosna na moj napredak. “To je to! Imposter syndrome gone forever!” – mislila sam si.

I unatoč tome što je to veliko otkriće osviješteno prije nekoliko dana, opet se vraćam na današnji trenutak s početka teksta, gdje gledam briselski zalazak sunca kroz prozor i razmišljam kada ću biti dovoljna u svim aspektima.

Unatoč svim velikim koracima koje sam poduzela, ja zapravo (i vjerojatno jedino) sama sebi još nisam dovoljna.

Nakon Andreinog “zapravo bi trebalo biti suprotno”, shvaćam kako sam baš tu gdje trebam – na poslovnom putovanju gdje planiram projekt koji me užasno uzbuđuje, s poslom zbog kojeg se jedva čekam probuditi u 7 ujutro, okružena ljudima koji rade revolucije u IT i civilnom sektoru, s bezbroj mogućnosti i još više ideja.

A sindrom uljeza? Nažalost, nisam ga se riješila. Sindrom uljeza može se pojaviti u apsolutno svakom trenutku života, i to je apsolutno ok. Koliko god postizali, koliko god zapravo radili izvanredne stvari, on vreba tamo negdje iz prikrajka. Jedino što nam zapravo preostaje je prigrliti ga, u kritičnim trenucima se vratiti svom popisu koji vrlo nepobitno pokazuje sve ono što je iza nas. 

Ovim tekstom nakon skoro godinu dana izbivanja s bloga, jer ja NE pišem dovoljno dobro i ljude NE zanima što imam za reći, grlim svoj sindrom uljeza i nastavljam pisati. A o sindromu uljeza u Project/Product Management svijetu ovaj tjedan pričamo i kroz #PMpetak Podcast, podcast koji sam nedavno pokrenula kako bi svima koje zanima približila što točno radim.

Na koji način ćeš ti u sljedećih nekoliko tjedana prigrliti svoj sindrom uljeza? Piši mi, možda zajedno dođemo do zanimljivih ideja!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top